Pojmovnik novčarstva

Avans
Avans (engl. advance payment, njem. Anzahlung, Vorschuss) ili predujam, novčana svota koja pri sklapanju ugovora ili u tijeku njegova ispunjenja jedna ugovorna strana daje na račun ispunjenja obveze (solutio), još prije nego što je tražbina dospjela. Prema tome, avans nije konačno ispunjenje ugovorne obveze davaoca avansa, pa ni djelomično ni bezuvjetno plaćanje ugovorene cijene ili druge vrste naknade, jer se ona daje po ispunjenju ugovorene radnje primatelja avansa, a sve pod općim uvjetom da je ugovor uredno ispunjen.
Avans se daje u svrhu ispunjenja ugovora, jer se na taj način olakšava, a ponekad upravo i omogućuje ispunjenje, osobito ugovora o djelu i, još više, ugovora o građenju. Avans se, u pravilu, daje u novcu; on prelazi u vlasništvo svoga primatelja, s time da se nakon ispunjenja ugovora uračunava u ispunjenje obveze davaoca avansa. 

Aval
Aval (njem. Aval) je naziv koji se u mjeničnom pravu rabi kao sinonim za neprikriveno mjenično jamstvo, tj. jamstvo kojim mjenični jamac (avalist) jamči za ispunjenje mjenične obveze nekoga od mjeničnih dužnika. U pogledu osobnih svojstava prospektivnog avalista, vrijede opća pravila o mjenično-pravnoj sposobnosti, a avalist podjednako može biti i neki od potpisnika mjenice i treća osoba.
Aval se može dati za čitavu mjeničnu svotu ili samo za određeni dio te svote, i to za obvezu bilo kojeg mjeničnog obveznika. Ako iz avala nije vidljivo za čiju obvezu je dat, uzet će se da je dat za obvezu trasanta. Avalist odgovara za ispunjenje obveze solidarno s osobom za čiju obvezu je aval dao, a njegova obveza je valjana i u slučaju ako bi obveza za koju je aval dan bila ništava, osim u slučaju kada je ta obveza ništava iz formalnih razloga. Samo u posljednjem slučaju ništava je i obveza avalista.
Aval se daje avalistovim potpisivanjem mjenice ili alonža na bilo kojem mjestu, ali uz naznaku “per aval”, “kao jamac”, “kao poruk” ili drugim izrazom istog značenja. Istodobno, svaki potpis na licu mjenice – osim potpisa trasanta i trasata – uzima se kao aval. Avalist koji isplati mjenicu samom isplatom stječe prava iz mjenice prema onome za koga je dao aval, kao i prema onima koji toj osobi odgovaraju (pravo na regres). Od avala, neprikrivenog mjeničnog jamstva, valja razlikovati žiro, tj. prikriveno mjenično jamstvo. 

Aukcija
Aukcija (engl. auction, njem. Auktion, Versteigerung) je postupak formiranja cijene u toku kojega se mogući kupci nadmeću cijenom koju su spremni ponuditi za traženu stvar. Pobjeđuje onaj kupac koji ponudi najviše, te on ima pravo kupiti željenu količinu po ponuđenoj cijeni.
Aukcije se održavaju u mnogo različitih oblika: od najjednostavnijih kakvi su česti na sajmovima, na kojima kupci izvikuju cijenu za prikazani komad robe, do najsloženijih, tzv. kontinuiranih aukcija. Na takvim aukcijama se proces nadmetanja odvija neprekidno za sve vrste robe koja se nudi na prodaju, i to dvostrano. To znači da cijene istovremeno mijenjaju i kupci i nudioci. Primjer takvih aukcija su burze kapitala i robne burze.Aukcija je najprecizniji postupak određivanja cijene, budući da se svaka ponuđena roba prodaje po najvišoj cijeni koju trenutno može postići na tržištu. Loša strana aukcije je ta što na tržištu može sudjelovati relativno malo sudionika, te vrlo visoka cijena transakcije. Stoga se aukcijsko (otvoreno) tržište primjenjuje onda kada se posluje s velikim količinama robe, uz relativno mali broj transakcija, ili kad je riječ o robi čiji vlasnici žele u svakom trenutku znati po kojoj se najvišoj cijeni mogu prodati ili kupiti (npr. dionice).
Aukcijska tržišta, za razliku od tržišta na kojem se poslovi sklapaju neposrednim dogovorom, trebaju mnogo strožu kontrolu, što uvjetuje da su takva tržišta često institucionalno i prostorno vrlo jasno određena. To stvara dopunske troškove trgovanja, pa se formiranje takvih tržišta isplati samo kada se kontinuirano trguje velikim vrijednostima, tako da se sudionicima isplati snositi troškove tržišta kako bi postigli najbolju cijenu.

 Aukcijsko tržište
Aukcijsko tržište (engl. auction market, njem. Auktionsmarkt) je mjesto gdje se obavlja kupnja, odnosno prodaja robe na taj način da se nadmetanjem postiže najviša cijena. To nadmetanje može početi od najniže ili pak od najviše cijene. Aukcijska kupnja, odnosno prodaja odvija se preko aukcijskog posrednika koji je, u pravilu, odličan poznavalac robe koju prodaje (u različitim zemljama različito se naziva: auction broker, selling broker, Auktion Makler, Verkaufs Makler itd.).Razlikujemo aukcije na malo (prodaju se pojedinačni predmeti, uglavnom antikviteti, umjetnički predmeti, različite vrijedne zbirke, stare knjige, dragocjenosti i sl.), aukcije na veliko (npr. aukcije žitarica u velikim svjetskim lukama) te međunarodne aukcije. U užem smislu aukcijsko tržište je tržište vrijednosnih papira i deviza gdje se kupnja ili prodaja odvija preko brokera ili agenata na burzi. Na tom tržištu može postojati u pravilu jedan prodavalac i mnogo potencijalnih kupaca, ali i drugi različiti oblici i odnosi.

 Asignati
Asignati je papirni novac u Francuskoj u doba revolucije kojemu su kao pokriće služila zaplijenjena feudalna i crkvena dobra; bili su glavni instrument financiranja države. Izdavani kao državne obveznice na koje se plaćalo 5% kamata, pretvorili su se 1792. u zakonsko sredstvo plaćanja i zamijenili dotadašnju valutu na osnovi plemenitih metala.
Emitiranje velike količine asignata dovelo je do naglog porasta cijena robe i do pada tečaja asignata; vrijednost im je 1796. pala na trećinu. Postali su simbol za prvu hiperinflaciju u povijesti Zapadne Europe. 

Arbitraža
Arbitraža predstavlja ostvarivanje dobiti, odnosno profitiranje na temelju trgovanja istim vrijednosnicama, valutama ili robom unutar dvaju ili više tržišta. Pretpostavka prosudbe je postojanje nepravilnosti (anomalija). Na temelju uočavanja razlika u cijeni dva predmeta trgovine, unutar dva ili više tržišta, arbitražer kupuje npr. valutu na jednom tržištu, i prodaje je na drugom. Uobičajeno je da robu prodaje skuplje nego što je je platio.

Arbitraža, burzovna
Arbitraža, burzovna (engl. arbitrage, njem. Börsenarbitrage, Wertpapierarbitrage, Devisenarbitrage) je ostvarivanje dobiti na razlici kamata, tečajeva ili cijena na različitim burzama (na dvije ili više). To su specifične transakcije na burzama. Naročito su, u posljednje vrijeme, raširene intervalutarne transakcije. No, u konačnici, i te transakcije, vezano uz ponudi i potražnju, utječu na stabilizaciju i ujednačavanje cijena na burzama. 

Aprecijacija
Aprecija je pojam kojim se označava porast vrijednosti novca. Obično se izražava kao intervalutarna vrijednost što znači da se aprecijacija jedne valute istovremeno odražava i kao deprecijacija druge valute.

Apel
Apel (engl. appeal, njem. Appel) je oznaka za prodajnu argumentaciju u procesu gospodarskog oglašavanja, odnosno impuls za kupovinu, a poziva se na široku lepezu želja, sklonosti, potreba i zahtjeva (korisnost, ljubav, ljepota i dr.). U tom smislu mogu se u gospodarskom oglašavanju koristiti apeli na korisnost, na strah, humor, glazbu, seks i sl.
Apel na korisnost ima za cilj da se potaknu i motiviraju ljudi na izravne ili neizravne koristi koje će imati kupovinom, odnosno korištenjem oglašivanog proizvoda i usluge. Apelom na strah ukazuje se na negativne posljedice do kojih može doći ako se ne koristi promovirani proizvod (npr. nekorištenje godišnjeg odmora ili apstinencijom od turističkog putovanja izlažemo se mogućnosti da nas okolina ne prihvati na odgovarajući način i sl.).
Apel na humor služi da bi oglašivač ostvario različite komunikacijske ciljeve: ostvarivanje pozornosti, utjecaj na stavove, povećanje recepcije poruke i naravno ono najvažnije – ostvarenje kupnje. To isto vrijedi i za apel na seks koji nesumnjivo privlači pozornost ali je upitno koliko utječe na odluku o kupnji. Napjevi, popularne melodije, aranžmani klasične i popularne glazbe mogu privući pozornost i stvarati emotivni ugođaj i raspoloženje slušatelja te ih na toj osnovi navesti da budu receptivniji na argumente iz poruke turističkog oglašavanja.

 Anuitet
Anuitet je iznos kojim se otplaćuje kredit ili zajam u određenom vremenskom razdoblju. Anuitet predstavlja utvrđeni iznos koji se otplaćuje postupno prema amortizacijskom planu. U anuitet je uključen i dio duga i pripadajuće kamate, a određuje se tako da po dospijeću dug bude u potpunosti isplaćen.

Aktivni bankovni poslovi
Aktivni bankovni poslovi (engl. loan business, njem. Aktivgeschäfte) po kriteriju funkcionalnosti kreditni poslovi banaka, koji se sa stanovišta njene bilance javljaju kao plasmani u njenoj aktivi. U tim poslovima banka je vjerovnik, a korisnik kredita dužnik od kojeg ona naplaćuje kamate.Multikreditna struktura banaka bazira se na sistematizaciji kreditnih oblika prema sljedećim kriterijima: ročnoj strukturi kredita; osiguranju kredita; metodi otplate kredita; namjeni kredita; izvorima kreditnih resursa; i ostalim oblicima. Ročna struktura ili dospjelost otplate obuhvaća tri tradicionalna oblika kreditiranja: kratkoročne, srednjoročne i dugoročne kredita. Iza konvencionalno određenih rokova dospijeća kredita, stoji suštinsko razlikovanje tri kvalitativno različita oblika kreditiranja privrede i ostalih subjekata, premda se formalno aktivni poslovi banke u gruboj podjeli dijele na aktivne kratkoročne i aktivne dugoročne bankovne poslove.Kratkoročni krediti imaju rokove dospijeća do godine dana, financiraju tekuću aktivnost i likvidnost subjekata i pokriveni su kratkoročnim izvorima. U ove kredite spadaju: krediti po tekućim računima, eskontni, lombardni, akceptni, rambursni i avalni kredit.
Kratkoročnim aktivnim poslovima banka svojim komitentima stavlja na raspolaganje odgovarajuća sredstva plaćanja za obavljanje njihovih tekućih transakcija, a mogu imati fiksirane rokove dospijeća ili klauzulu “na zahtjev” (on demand basis) kada se moraju otplaćivati na zahtjev banke, što predstavlja znatno oštrije uvjete financiranja.
Srednjoročni krediti se odobravaju s rokovima dospijeća od jedne do pet godina, financiraju trajna obrtna sredstva, investicije manjeg obujma, a pokrivaju se iz izvora sredstava koja imaju srednjoročnu dospjelost (osnovni resursi su štedni depoziti stanovništva). U zemljama razvijene tržišne privrede srednjoročni krediti se odnose pretežno na potrošačke kredite, dok se u zemljama u razvoju ovim kreditima uglavnom financiraju ulaganja u obrtna sredstva poduzeća.
Dugoročni krediti imaju rokove dospijeća iznad pet godina, financiraju krupne investicijske i razvojne programe i alimentiraju se isključivo iz dugoročnih financijskih potencijala. U ove kredite spadaju: hipotekarni, građevinski, industrijski i investicijski krediti. Ovi su krediti uglavnom vezani za financiranje sektora privrede i dijelom za financiranje stambene gradnje, gdje se velikom obujmu angažiranja resursa i dugih perioda aktivizacije ulaganja prilagođavaju rokovi i ostali uvjeti kreditiranja.
Aktivnim dugoročnim poslovima banka svojim komitentima osigurava vrijednost, odnosno kapital i platežna sredstva zajedno. Specijalna kategorija kredita prema ročnoj strukturi dospijevanja jesu revolving krediti, koji se formalno mogu svrstati u kratkoročne, a prema stvarnom roku dospijevanja u srednjoročne bankovne kredite, pa imaju mješovite karakteristike jednih i drugih.
Prosječni rokovi dospijevanja ovih kredita su od dvije do tri godine, pri čemu je uvjet da ukupno zaduženje ne može probiti razinu originalno ugovorenog duga. Najčešće se koriste za financiranje odgovarajućih privrednih organizacija, a zbog svojih se karakteristika nazivaju kontinuiranim zaduženjem. S obzirom na različite ekonomske implikacije navedenih vrsta bankovnih kredita, pitanje njihovih izvora predstavlja izuzetno važan aspekt stabilnosti novca.

 Aktivna kamata
Aktivna kamata (engl. interest received, interest earned, njem. Aktivzins, fr. interets crediteurs) je kamata koju banka obračunava i naplaćuje na kredite.
Visina kamate ovisi o općoj razini kamatnih stopa, valuti kredita, roku na koji je kredit odobren i procjeni rizika, te je na dulje rokove i veće rizike viša i obrnuto. 

Akreditiv
Akreditiv (engl. letter of credit, njem. Akkreditiv) je pojam koji se najčešće rabi da bi se njime označio odnos između dužnika plaćanja kao osobe koja banci daje nalog za otvaranje akreditiva, banke koja otvara akreditiv i dužnikova vjerovnika kao korisnika akreditiva, koji otvaranjem akreditiva stječe potraživanje akreditivne svote od banke koja je otvorila akreditiv. Posljednje spomenuti odnos je nezavisan od pravnog odnosa dužnika i vjerovnika koji je dao povod za otvaranje akreditiva. Katkad se pojmom akreditiva označuje i pisani dokument koji povodom primljenih uputa za otvaranje akreditiva banka upućuje korisniku i u kojem su sadržani svi relevantni elementi akreditivne obveze koju time banka preuzima prema korisniku akreditiva.
O akreditivu se često govori kao o trostranom odnosu iako se mogu razlučiti i odvojeno promatrati dva pravna odnosa: između nalogodavca i banke i između banke i korisnika. U švicarskom pravu govori se o trostranom odnosu podvrgnutom pravilima o asignaciji, dok se u znatnom broju drugih prava govori o dva pravna odnosa u kojima su prava i obveze stranaka međusobno odvojeni. Ono što ovaj odnos individualizira prema drugim pravnim odnosima jest obveza banke prema korisniku koja sadrži više posebnih točno određenih obilježja. Otvaranjem akreditiva banka se obvezuje korisniku isplatiti određenu novčanu svotu ili akceptirati ili negocirati mjenicu ako korisnik do isteka roka naznačenog u akreditivu ispuni uvjete koji su u njemu naznačeni.
Bančina obveza prema korisniku je apstraktna, a ne kauzalna obveza. S obzirom na sadržaj i obilježja bančine obveze prema korisniku akreditiva postoji više podjela i vrsta akreditiva: obični i dokumentarni akreditiv, opozivni i neopozivni akreditiv, isplatni, akceptni i negocijacijski akreditiv, revolving akreditiv, packing akreditiv, red clause akreditiv, akreditiv s odgođenim plaćanjem. Posebno treba spomenuti stand by akreditiv, koji je bliži bankarskoj garanciji nego akreditivu.

 Akontacija
Akontacija (engl. advance payment, njem. Vorschuss) ili predujam je novčana svota koju pri sklapanju ugovora ili u tijeku njegova ispunjenja jedna ugovorna stranka daje na račun svoje ugovorne obveze drugoj stranci, radi olakšavanja ispunjenja obveze te druge stranke. Akontacija se daje u pravilu u novcu i prelazi u vlasništvo primatelja, s tim da se poslije ispunjenja ugovora uračunava u ispunjenje obveze davaoca. 

A vista
A vista (engl. at sight, njem. bei Sicht, fr. a demande) je talijanski izraz koji je oznaka za svaku novčanu obvezu plativu po viđenju, tj. na zahtjev (on demand). Koristi se kao oznaka za:
1. depozite po viđenju, odnosno slobodno raspoloživi depozit – kao obveza banke koja je plativa na zahtjev deponenta (sredstva žiro računa, sredstva iz platnog prometa, sredstva neoročenih uloga na štednju);
2. devize po viđenju, odnosno devizna potraživanja – kao obveza banke po primitku naloga za isplatu bez obzira na način, to jest instrument raspolaganja (čekovi, mjenice, doznake i sl.);
3. mjenice po viđenju – kao obveza mjeničnog dužnika zakonitom imaocu mjenice za isplatu naznačene svote uz prezentaciju mjenice s upisanom klauzulom “po viđenju” ili sličnog sadržaja;
4. akreditive po viđenju kod kojih se akreditivna svota korisniku akreditiva isplaćuje odmah po prezentaciji uvjetovanih urednih dokumenata među kojima se u angloameričkoj praksi redovito javlja mjenica po viđenju (a vista) ili ročna, vremenska mjenica (at time).
Obveze a vista nepovoljna su obveza za dužnika jer mora u svakom momentu biti spreman za ispunjenje obveze, to jest na isplatu bez odgode. 

Burza
Burza (engl. exchange, njem. Börse) je institucija namijenjena trgovanju robom čije su karakteristike opće poznate i čije su količine razmjenjive. Roba kojom se trguje stoga se ne treba nalaziti na licu mjesta. Za robu različitih karakteristika (pamuk, žito) ustanovljuju se tipovi.
Ovisno o predmetima kojima se trguje razlikuju se burze:
1. novca i valuta za trgovinu stranim kovanicama, novčanicama i devizama;
2. robe i proizvoda za trgovinu različitom burzovnom robom (pamuk, šećer, žito, kositar itd.);
3. efekata za trgovinu vrijednosnicama, kojima se često zna pridružiti burza novca za trgovinu kratkoročnim novčanim papirima;
4. osiguranja za osiguranja brodskih vožnji;
5. za terete. Pravila trgovanja na burzama unaprijed su jasno definirana.
Za organizaciju burze i za odvijanje burzovnih poslova postoje posebni propisi i uzance.

Bruto domaći proizvod – BDP
Bruto domaći proizvod – BDP (engl. gross domestic product, GDP, njem. Bruttosozialprodukt, BSP) je vrijednost finalnih dobara i usluga proizvedenih unutar neke zemlje, a uključuje i vrijednost dobara i usluga proizvedenih pomoću inozemnih faktora proizvodnje u zemlji; ne uključuje vrijednost proizvodnje u inozemstvu koje potječe od domaćih proizvodnih faktora.
Definiran je konvencijom u okviru standardiziranih sustava društvenih računa Ujedinjenih naroda. Nominalni GDP izražava vrijednost proizvodnje u tekućim cijenama, pa tako sadrži promjene cijena i količina.

Bonitet
Bonitet (engl. standing, credit worthiness, njem. Kreditwürdigkeit, Bonität) je pojam koji pobliže određuje kvalitetu tvrtke, potraživanje robe, zemljišta, vrijednosnih papira i sl. Bonitet tvrtke se procjenjuje i aktivira u bilanci posebnom bilančnom stavkom (goodwill). Bonitet dužnika označava sposobnost plaćanja dospjelih obveza.
Bonitet robe određuje pobliže kvalitetu robe u tehnološkom i ekonomskom smislu, kao npr. kvalitetu sirovinske osnove, trajnost i sigurnost robe, pakiranja, ambalažiranje i sl. Bonitet zemljišta određuje pedološke i druge karakteristike zemljišnih površina. Bonitet vrijednosnih papira odnosi se na sposobnost plaćanja isplatitelja iznosa, žiranta, visinu kamatne stope, rok plaćanja i sl. Pojam je dakle blisko povezan s kreditnom sposobnošću tvrtke ili dužnika da na vrijeme odgovori obvezama plaćanja.

Blagajnički zapis
Blagajnički zapis (engl. treasury bill, njem. Schatzwechsel) je kratkoročni utrživi vrijednosni papir s rokom dospijeća do jedne godine. Izdaju ga državni trezori (ministarstva financija), državne agencije ili centralne banke.
U Hrvatskoj blagajničke zapise emitiraju Hrvatska narodna banka, poslovne banke, a mogu ih izdavati i teritorijalno-političke zajednice i nebankovne financijske organizacije. Dužnički je instrument za održavanje likvidnosti. Smatra se “nerizičnim” instrumentom, a sigurnost i umjereni prihod glavne su mu karakteristike. Prodaje se uz diskont (popust) tako da mu je cijena pri prodaji niža od nominalne, a o dospijeću isplaćuje se nominalna vrijednost upisana u zapisu. Rijetko se prodaje s kamatnim kuponom, tj. uz prihod kroz vrijeme. Uobičajeno mu je dospijeće 91 dan, 182 dana.
Blagajnički zapisi američke vlade prodaju se otprilike jednom mjesečno i s rokom od 52 tjedna. Nominalna vrijednost obično mu je viša nego kad su posrijedi obveznice. Blagajnički zapis temeljni je vrijednosni papir kojim središnje banke provode tzv. politiku otvorenog tržišta regulirajući količinu novca u optjecaju, a kamatna stopa na blagajničke zapise orijentacijska je kamatna stopa pri ugovaranju drugih vrsta kredita ili pri emisiji dužničkih vrijednosnica.
U nas blagajnički zapis mora sadržavati oznaku da je blagajnički zapis, tvrtku izdavatelja, tvrtku upisnika ili oznaku da je na donosioca, iznos na koji glasi, visinu kamatne stope, rokove otplate glavnice i kamata, mjesto i datum izdanja, prava imaoca blagajničkog zapisa, potpise ovlaštenih osoba izdavaoca i odgovarajuće serijske brojeve.
Iznos na koji blagajnički zapis glasi određuje njegov izdavalac, kao i apoene u kojima se izdaje. Visinu kamatne stope po blagajničkom zapisu određuje izdavalac blagajničkog zapisa. Blagajničke zapise izdanja Hrvatske narodne banke mogu upisivati banke, a one što ih izdaju ostali ovlašteni emitenti mogu upisivati poduzeća i druge pravne osobe, kao i građani. Alternativni nazivi: trezorski zapis, trezorska mjenica.

Bjanko mjenica
Bjanko mjenica (engl. blank draft, njem. Blankowechsel) je mjenica koja prilikom izdavanja ne sadrži sve bitne elemente koje predviđa zakon (iznos i rok). Primalac bjanko mjenice ovlašten je da naknadno popuni elemente koji nisu naznačeni, ali u skladu s dogovorom s izdavaocem mjenice. Međutim, izdavalac mjenice obvezan je prema svakom imaocu mjenice i u slučaju kada je ona naknadno popunjena elementima suprotno postignutom sporazumu prilikom izdavanja. Stoga je izdavanje bjanko mjenice veoma rizično i treba ga u pravilu izbjegavati.

BDP
Bruto domaći proizvod (BDP) je makroekonomski pokazatelj koji prikazuje vrijednost finalnih dobara i usluga proizvedenih u zemlji tijekom cijele godine, a izražen je u novčanim jedinicama. BDP se izražava kao tijek proizvodnje ili kao tijek prihoda odnosno troškova, a ne obuhvaća vrijednost intermedijarnih dobara (dobra koja se koriste kao sirovine ili poluproizvodi za proizvodnju drugih dobara) kao ni transferna plaćanja.

Bankrot
Bankrot (engl. bankruptcy, njem. Bankrott, der finanzielle Zusammenbruch) je potpuni financijski slom banke ili tvrtke zbog nemogućnosti podmirivanja potraživanja prema vjerovnicima. Bankrot najčešće nastupa kada financijska obveza tvrtke premašuje vrijednost imovine, a ne postoji mogućnost da se potraživanja odgode ili kreditno podmire.
Bankrot kao pojam potječe od talijanskog izraza banca rotta (razbijena klupa) koji se odnosi na pojavu osvećivanja bankarima koji nisu mogli podmiriti svoje obveze prema klijentima, tako da su im razbijali bankarske klupe. Bankrotstvo se najčešće, gotovo lančano, javlja u vrijeme gospodarskih kriza i pospješuje koncentraciju i centralizaciju kapitala.

Bankovni poslovi
Bankovni poslovi (engl. bank business, njem. Bankgeschäfte) predstavljaju sveukupnost poslova koje su banke ovlaštene obavljati u okviru svoje djelatnosti. Najčešće se dijele na: pasivne, aktivne, neutralne i vlastite bankovne poslove.
Kod pasivnih poslova banka je dužnik i na svoj dug plaća kamatu. Aktivni poslovi su poslovi kod kojih se banka pojavljuje kao vjerovnik i na pozajmljena sredstva naplaćuje kamatu. Neutralni poslovi su poslovi koje banka kao posrednik obavlja za račun klijenta a kao naknadu naplaćuje proviziju. Kod vlastitih poslova banka nije posrednik, već posluje za vlastiti račun.

Bankovna tajna
Bankovna tajna (engl. banker’s duty of secrecy, njem. Bankgeheimnis) je obveza banaka, članova njihovih upravljačkih i nadzornih organa, kao i svih osoba u stalnoj ili povremenoj službi u banci da čuvaju tajnu o poslovima banke ili o poslovima koje su same zaključile. To se posebno odnosi na imena i adrese komitenata banke, visinu i vrstu uloga, stanje depozita, broj i vrste čuvanih vrijednosnica i drugih predmeta. Obveza čuvanja tajne postoji i nakon prestanka službe u banci.
Ovoj obvezi podvrgnuti su i revizori, službenici središnje banke koji imaju uvid u navedene informacije, državni službenici kada su kontrolni i nadzorni organi osnovani od strane države i sl. Banke u pravilu nisu dužne čuvati tajnu kada im to čuvanje tajne može štetiti ili kada su od komitenta izričito oslobođene čuvanja tajne. Posebno se zakonom propisuje obveza čuvanja tajne o štednim ulozima i depozitima građana.

Bankovna garancija
Bankovna garancija (engl. guaranty) je poseban instrument osiguranja plaćanja i izvršenja ugovorenih obveza o ugovornom roku kojim određena banka garantira korisniku da će njen komitent izvršiti sve preuzete obveze navedene u garanciji. Ukoliko to komitent ne učini, preuzete obveze će izvršiti banka.
Garancija se u pravilu izdaje u pisanom obliku. Postoje različite vrste bankovnih garancija: kreditne, činidbene, bezuvjetne, uvjetne, obične, solidarne itd. Supergarancija se javlja u situaciji kada korisnik garancije nema povjerenja u banku-garanta i traži još dodatnu garanciju od druge banke (supergaranciju).

Bankomat
Bankomat (engl. cash dispenser, automated teller machine – ATM, njem. Geldautomat, Benkautomat) je stroj za izdavanje gotovine s tekućih računa banke elektroničkim putem. Štedi vrijeme, smanjuje gužve i troškove na bankovnim šalterima.
Može se mahom koristiti cijeli dan (24 sata). Postavlja ga banka u svojim prostorima ali i na otvorenom. Koristi se ubacivanjem kartice s osobnim identifikacijskim kodom, unošenjem tajne šifre (PIN) i traženog (dopuštenog) iznosa. Korisnik komunicira s bankomatom na domaćem jeziku ili na engleskom. Noviji bankomati omogućavaju zamjene valuta i dr. operacije.

Banknota
Banknota (engl. bank note, note, njem. Banknote, Schein) je prenosivi beskamatni pismeni zapis o obvezi banke da donosiocu isplati iznos na koji banknota glasi u zakonskoj valuti jedne zemlje, nekada najčešće u zlatu. Banknote su prije izdavale brojne banke, no s vremenom su države pravo izdavanja banknota ograničile na manji broj banaka, ili pak na jednu, glavnu državnu banku.
S vremenom se razvijala praksa da manje banke svoje banknote isplaćuju banknotama jedne velike banke koja je svoje banknote isplaćivala u rezervnom novcu, tj. zlatu. Nestankom konvertibilnosti domaćeg novca u zlatu, zamjenjivost banknota je postala fiktivnom, budući da su same banknote centralne banke preuzele funkciju zakonskog sredstva plaćanja, odnosno rezervnog (ili primarnog) novca.

Crno tržište
Crno tržište (engl. black market) su ilegalne transakcije rijetkom robom, proizvodima ili devizama koje su pod državnim nadzorom; obavljaju se ilegalno i donose prihode koji se ne evidentiraju te ne podliježu plaćanju poreza i drugih dažbina.
Kad u međunarodnom turizmu kupovina i prodaja deviza na crnom tržištu postane značajna, teško je doći do pouzdanog izračuna prihoda i rashoda međunarodnog turizma, osobito ako se izračuni temelje na bankovnim izvještajima.

Crni novac
Crni novac (engl. black money, njem. Schwarzgeld) je nezakonito stečen novac dobiven ilegalnim, nezakonitim transakcijama i sredstvima vezanim uz promet dobara i usluga zakonski zabranjenih, koji je gotovo u svim zemljama zakonski predmet konfiskacije. To je, primjerice, novac stečen prodajom droge.

Certifikati
Certifikati su izvedeni financijski instrumenti čije kretanje cijena je ovisno o kretanju cijene jednoga ili više osnovnih instrumenata na koji su vezani, tzv. underlying. Izdaju ih poslovne banke i mogu biti vezani na dionicu, košaru dionica, indekse, cijene sirovina, valute itd. Uvrštavamo ih u dužničke vrijednosne papire, odn. izdavatelj certifikata preuzima obvezu isplate uloga. Certifikati su slobodno prenosivi te se njima, kao i dionicama ili obveznicama, trguje na burzi.

Cesija
Cesija (engl. cession, transfer, njem. Abtretung, Zassion) je ustup, ustupanje tražbine, prijenos otuđive tražbine s dosadašnjeg vjerovnika (cedent) na novog vjerovnika ( cesionar), a dužnik (cessus) i tražbina ostaju isti. Mogući pravni temelj cesije jesu ugovor, zakon i sudska odluka. Svaka cesija je akcesorni pravni posao kojem prethodi neki glavni posao, tako da razlozi cediranja mogu biti vrlo različiti, npr. plaćanje duga, kupnja, darovanje, ustupanje na ime zaloga itd.
Kod cesije postoje tri temeljna odnosa i tri subjekta, iako je cesija dvostrani pravni posao, i to:
1. odnos cedent – dužnik, u kome stari i novi vjerovnik sklapaju ugovor o cesiji i za prijenos tražbine nije potreban pristanak dužnika, nego je cedent samo dužan obavijestiti dužnika o obavljenom ustupanju. Ova obavijest (notifikacija) osim praktičnih ima i pravne učinke, i dužnik do obavijesti može valjano platiti samo starom vjerovniku, a nakon primljene obavijesti samo novom vjerovniku. U slučaju višestrukog ustupanja (sukcesivna cesija), ako je cedent ustupio istu tražbinu raznim osobama, vrijedi načelo prioriteta obavljene notifikacije, tj. od više cesionara dužnik mora ispuniti svoju obvezu ne onome kome je cesija prije učinjena, nego tražbina pripada onom cesionaru o kome je cedent prvo obavijestio dužnika;
2. odnos cesionar – dužnik, u kome cesionar ima prema dužniku ista prava i po obujmu i po sadržaju kao i cedent do ustupanja, a uz glavnu tražbinu na njega prelaze i sva sporedna prava. Dužnik može protiv cesionara istaći ne samo prigovore koje ima prema njemu kao takvom, nego i sve prigovore koje je mogao istaći protiv cedenta do saznanja o ustupanju;
3. odnos cedent – cesionar ovisi o tome je li cesija naplatna ili nenaplatna, o čemu ovisi odgovara li cedent samo za veritet (istinitost, postojanje) tražbine, tj. odgovara da ustupljena tražbina stvarno postoji, odnosno odgovara li i za bonitet (naplativost) tražbine. Kod naplatne cesije cedent odgovara za veritet uvijek, a za bonitet kad je tu ugovoreno, a kod nenaplatne cesije ne odgovara ni za veritet ni za bonitet, a cesija navedena u toč. 1. – 3. je redovita cesija (cessio regulare) čije se opće odredbe odnose i na posebne oblike cesije: cesija umjesto ispunjenja, cesija zbog naplaćivanja i cesija zbog osiguranja;
4. cesija je institut civil lawa, a u engleskom pravu ona se naziva assignment.

Čekovna (garantna) kartica
Čekovna (garantna) kartica (engl. cheque card, njem. Scheckkarte) je isprava koju izdaju banke i kreditne organizacije pri otvaranju posebnih računa koji služe kao pokriće za plaćanje euročekom. Garantne kartice korisnici čekova drže kod sebe i one služe za dokazivanje identiteta korisnika i postojanje pokrića.
U sklopu jedne zemlje postoje jedinstvene kartice, a tendencija je članica sustava euročeka da sve svoje kartice ujednače.
Garantna kartica sadrži: na prednjoj strani oznaku banke ili kreditne organizacije koja je izdaje, ime vlasnika, specimen njegova potpisa, broj računa, broj kartice i rok njezina važenja, a na poleđini uvjete koji moraju biti poštovani prilikom korištenja euročekova, uvjete u kojima izdatnik kartice garantira da će isplatiti svaki euroček (npr. da specimen potpisa na kartici i na euročeku mora biti istovjetan, da se euroček može popuniti samo do određene svote i sl.).

Ček
Ček (engl. cheque, njem. Scheck) je vrsta obligacijskog vrijednosnog papira kojim izdatnik (trasant) nalaže trasatu plaćanje svote naznačene u čeku iz svoga (trasantovog) pokrića kod trasata pri čemu u hrvatskom pravu trasat može biti samo banka. Dok je sa stajališta svoje funkcije mjenica kreditni papir, ček je prvenstveno platežno sredstvo jer njime trasat disponira svojim novcem koji ima kod drugoga (banke). Razlike u funkciji mjenice i čeka vidljive su i iz načina na koji se određuje dospijeće tražbine iz mjenice, odnosno na koji je određeno dospijeće tražbine iz čeka. Izdatnik mjenice može odrediti dan kada mjenica dospijeva ili razdoblje čijim istekom mjenica dospijeva, dok ček ex lege dospijeva po viđenju, a isprava u kojoj bi dospijeće bilo drukčije označeno ne vrijedi kao ček.

Euro
Euro (EUR) je novčana jedinica Europske unije, čije je uvođenje počelo 1. I. 1999. a treba završiti početkom 2002. Europski sustav središnjih banaka (ESCB) trebalo bi najkasnije 1. I. 2002. pustiti banknote i kovanice eura u optjecaj, a najkasnije šest mjeseci od tog dana trebao bi biti završen proces zamjene nacionalnih valuta u euro.

Eskont
Eskont (engl. discount) ili diskont, gornja granica do koje su banke voljne otkupljivati, u prvom redu mjenice, prije roka njihova dospijeća. Pri otkupu banke odbijaju kamate od dana otkupa (eskonta) do roka dospijeća mjenica i umanjen iznos za obračunate kamate (čist iznos eskonta) stavljaju na raspolaganje podnositelju mjenica u eskont. Vlasnik prenosi mjenice indosamentom u vlasništvo banke koja mu je odobrila eskontni kredit i samim tim preuzima regresnu obvezu prema banci (ako dospjelu mjenicu ne isplati glavni mjenični dužnik ili akceptant, banka stječe, na osnovi mjeničnog protesta, pravo traženja naplate od svih potpisnika na mjenici).

Equity
Equity (engl. equity) je:
1. pravednost, pravičnost;
2. glavnica, vlastiti kapital, ulog u poduzeću; pojam se koristi za označavanje visine uloga, tj. visine kapitala koji je neka osoba unijela u poduzeće, banku ili neku drugu instituciju (kod zajedničkog ulaganja).
Najčešće se koristi kada su ulozi jednaki.

Emisijska dobit
Emisijska dobit (engl. seignorage, njem. Münzgewinn, Münzgebühr) je dobit koju ostvaruje emisijska banka, a preko nje država, prilikom svake emisije novca, posebno preko kredita; u užem smislu razlika u nominalnoj cijeni kovanice te troškova izrade te kovanice.
Dok su nekad novčane jedinice odgovarale težini određene količine npr. zlata ili srebra, s vremenom se količina metala sadržanog u kovanici sve više počela razlikovati od nominalnog naziva pojedine kovanice. Razlika je predstavljala kovničku dobit, što su je prisvajali vladari koji su kontrolirali kovanje novca.
Danas se temelji na činjenici da država u zamjenu za novac koji stvara “ni iz čega” dobiva realne vrijednosti, odnosno naplaćuje kamate na kredit kojim se novac emitira. Prihod od emisije (nakon pokrića rashoda) pripada proračunu.

Emisija vrijednosnih papira
Emisija vrijednosnih papira (engl. issue of securities, njem. Emission von Wertpapieren) je aktivnost izdavanja vrijednosnih papira, njihovih plasmana i uvođenja u promet. Provodi se izravno ili preko banaka. Emisija vrijednosnih papira važan je instrument financiranja. Relativno visoki troškovi emisije glavni su razlog protiv korištenja vrijednosnih papira za financiranje i ekspanziju poslovanja.

Emisijska banka
Emisijska banka (engl. bank of issue, central bank, issuing bank, njem. Emissionsbank) je banka koja ima monopol nad izdavanjem novčanica i kovanog novca (ako ga ne izdaje država). Emisijske banke su potekle od običnih banaka zahvaljujući povjerenju depozitara i pojavi knjižnog novca.
Novčanica kao obveza plaćanja emisijske banke postala je od novčanog simbola i sama novac. S vremenom su se od nekih emisijskih banaka razvile centralne banke kao jedinstvene središnje institucije novčanog sustava zemlje, pa su tako danas emisijske banke ujedno i centralne.

Efektivna kamatna stopa ili EKS
Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja prikazuje koliko kredit klijenta stvarno košta, odnosno kolika je ukupna cijena kredita. Na visinu efektivne kamatne stope utječe osim redovne kamatne stope i visina naknada koje klijent plaća banci prilikom odobrenja kredita, dužina otplate kredita, visina eventualno potrebnog garantnog depozita ili udjela itd. Način izračuna EKS-a je jedinstven za sve banke, a propisala ga je Hrvatska narodna banka.

Faktura
Faktura (engl. invoice, njem. Faktura, Rechnung) je isprava koju predavalac ili isporučitelj stvari ili pružalac usluga izdaje primatelju robe ili usluge, specificirajući u njoj kvantitativno i kvalitativno predane ili isporučene stvari ili pružene usluge, akcesorne troškove, odgovarajuće poreze, modalitete plaćanja itd. Faktura se smatra vjerodostojnom ispravom na temelju koje se može izdati platni nalog, odnosno odrediti i provesti ovrha.

Fiducija
Fiducija (njem. Treuhand, lat. pactum fiduciae) je ugovor pri kojem jedna stranka (fiducijant) prenosi neko pravo na drugu osobu (fiducijar) i pri tome ugovara da poslije postizanja određenog cilja fiducijar ponovno prenese to isto pravo natrag na fiducijanta. Zapravo se tu radi o dva ugovora: o ugovoru o prijenosu prava i o ugovoru o ograničenju gospodarskog učinka prijenosa, tj. ugovora o vraćanju prava. Praktična primjena ovog instituta je ustupanje (cesija) radi osiguranja.